moje_mrsavljenje

Moj prvi cilj je minus 10 posto sadašnje težine. Ne zvuči strašno, jelda? Je, ne zvuči kad kažeš 10 posto, ali kad kažeš 11 kg, onda to zvuči strašno. Bem ti, sve prije je bilo zavaravanje. Znači kad skinem 11 kg tek ću onda skinuti 10 posto svoje sadašnje težine. I bit ću tek na 93 kg. A i to je puno previše za mene. FUCK. Jesam li ja to stvarno dobro izračunala, ček malo?
Jesam! A dobro, tako je kako je. Što se prije suočim sa činjenicama, a to znači KONKRETNIM BROJKAMA, jer ja sam analitički mozak, to će mi biti lakše! :-)))

OK. Duboko sam udahnula, a sad idem spremiti hranu za sutra. Dobra organiziranost je 90 posto uspjeha. Wish me luck!

E, da, odlučila sam se, za svaki tjedan koji izdržim, nagraditi masažom leđa. Košta 80 kuna, što je 240 kuna mjesečno i ne uklapa se u moje antirecesijske mjere. No, mislim da ću toliko uštedjeti na hrani :-) pa ću biti na istom. Bolje u to, nego pojesti 240 kuna. Uffff. Masaža će biti petkom. Bila sam danas i sad trebam izdržati do sljedećeg petka. Ok, mogu to! Nije daleko!

Prošao je čisto solidno. Shvatila sam da MORAM IMATI barem tri obroka dnevno, jer inače ne mogu izdržati. Na večer ću se dodatno nalijevati čajem, bilo kojim. Volim indijski s mlijekom, to je de facto kao kava. Prva dva tjedna uopće nije bitno koliko ću pojesti, važna je samo vrsta hrane koju jedem. To ću si staviti kao cilj i bit ću zadovoljna ako ga postignem. Poanta je da se stabilizira šećer u krvi i da se prestanem osjećati ogromnu glad.

Dan je prošao ok. Bila je jedna kriza, ali samo zato što je pred kraj dana kolegica počela pričati o hrani. Ona je isto debela, a opsjednuta je hranom. Stalno je na dijeti, a stalno jede kolače. Mlada je pa joj zato opraštam, inače bi ju nazvala totalnom glupačom. Shvatit će ona s vremenom. Uglavnom, kad je krenula pričati o hrani i kolačima stvar je spasila fini-mini juha koju sam pronašla u ladici. Moram kupiti još koju. Nije idealno rješenje, ali spašava stvar. Nisam čak mogla dočekati da se pošteno otopi i omekša, nego sam ju posrkala onako, na brzinu. Nema veze...

Uglavno, da ne opisujem hranu i što jedem i ne jedem, jer mi razmišljanje o hrani potiče glad, a i užasno je glupo i besmisleno, završavam ovaj post. Dobro je. Jedan dan sam izdržala. Sad drugu nogu ispred tebe i idem naprijed!

Ok, suočavanje. Nakon što sam obavila fiziološke potrebe i sve što sam trebala, samo da budem lakša, stala sam na vagu. Nevjerojatno je koliko se ja mogu udebljati samo u tjedan ili dva. Naprosto nevjerojatno. Uglavnom, imam ravno, ni manje ni više, nego 104,4 kile.

Ok, neću se zgrazati, nazivati pogrdnim imenima i raditi gluposti, nego se prihvatiti posla. Od danas krećem malim koracima, jer sve što krene s velikim, ne traje dugo. Dakle, nema više slatkiša od danas, niti sokova, niti masnih mliječnih proizvoda. Samo LIGHT mliječni proizvodi i krto meso. Ili ništa.

To će biti prvi korak. NIKAD. Ni za mjesec dana ni za dva mjeseca ni za šest godina. Ja očito imam problema s težinom i zbog loših navika i genetike i svega i za mene će to biti cjeloživotna bitka, ako stvar mislim imalo držati pod kontrolom. To što sam se u nekom trenutku pustila me i dovelo do ovoga gdje sam tu. Jer sam se prestala boriti i prepustiti se. I onda sam postala Miss Piggy.

Dobro, preživjela sam, mislila sam da neću preživjeti suočavanje s brojkom na vagi. Sad bar znam koliko kila imam i od kud početi. Ajde, i to je nešto. Sad idem spakirati neku klopu za ponijeti na posao, dosta više prežderavanja i junk fooda. Što sam pojela, pojela sam. To bi bilo to. Hvala na pozornosti i doviđenja.

Do sad sam se samokažnjavala i nije funkcioniralo. Onda sam se i nagrađivala, ni to nije funkcioniralo, jer bih nagrade davala "unaprijed". Naravno da tako ne može.

Sad ću pokušati biti realna i nešto si dati, ali ne popuštati si previše. Općenito mi idu na nerve ljudi koji za sve nalaze izgovore. Ja to ne volim, bar kad su druge stvari u pitanju, osim hrane :-) Kad je hrana u pitanju tu si toliko pošutam da mi je neugodno. E pa neću više!!!

NEMA VIŠE POPUŠTANJA!!!!

Niti izgovora - danas je ponedjeljak, PMS je, nisam donijela ništa za jesti, rođendan je, imendan....

NEMA VIŠE POPUŠTANJA!!!

Ma, mislim, totalno sam zeznula stvar. Imala sam ugrađen intragastrični balon i smršavila 16 kila s njime. I u pet mjeseci nakon vađenja vratila natrag 10. Za mjesec dana idem na kontrolu i liječnik će me zatući. Ma, mislim, neće, ali me sram. Toliko resursa i njegova truda i pušiona. Uništila sam to malo što smo uspjeli postići, a ne da nisam postigla više. Užasno mi je neugodno zbog toga, ali stvarno, stvarno neugodno. Sad već danima smišljam kako da na tom pregledu za mjesec dana budem bar na približno istoj kilaži, a to je totalno pogrešno razmišljanje. Nije uopće to bitno. Bitno je da ja moram sa sobom raščistiti neke stvari i riješiti se ovog sala koje će me ubiti, a ne što će mi doktor reći. Opet mi je narastao trbuh i to stvarno izgleda degutantno. Kako to salo djeluje na moju psihu i život in genral neću govoriti. Furam se da mi ne smeta previše, ali realno, ubija me psihički, emotivno. A ljubavni život neću niti spominjati. Pa tko bi htio ševiti žensku s ovolikim trbuhom?!?!? Znam da ja ne bih!

Uglavnom, to je prava istina. Sve drugo što napišem ovdje je EPP.

Najgora stvar na meni je moj trbuh. Imam ogroman trbuh. TRBRUŠINU!!! Niti jedan pivopija mi nije ravan! Ma, prestrašno, ali tako je kako je. Dugo sam bježala od njega, a sad mislim da je vrijeme da se moj trbuh i ja zaratimo. Prsa o prsa :-) Mano a mano :-)) pa tko živ, tko mrtav!
Da ga vidim u mraku, preplašila bih ga se, stvarno. Sreća pa po noći spavam, a ne proučavam svoj trbuh :-)

Uglavnom, to mi je najslabija točka. Druga slaba točka mi je negativno razmišljanje i potcjenjivanje sebe same i to ne samo zbog kila, nego svega općenito. Od sada uvodim pravilo da za svaku negativnu stvar o sebi moram reći barem tri pozitivne. Mislim da neće biti tako jednostavno.

Dakle, nakon jedne negativne, sad tri pozitivne. HM. Ok. Koje? Fu..ck?!?

Imam lijepe oči, doista. Imam i lijepo lice, kad sam u mršavoj fazi. Stvarno ok, ali samo kad nemam podbradak. Treća? Ne mogu se sjetiti treće. Treća? Treća??? Dobro radim svoj posao.

Ufff, nije nešto, ali uspjela sam nabrojati :)

Već nekoliko dana jasno mi je da sam se udebljala, a nije niti čudo, jer samo trpam, trpam, trpam. Ne znam jel od vremena, posla, nervoze ili stotinu stvari za koje imam osjećam da me pritiskaju. Iako to što me pritiska i jest i nije strašno ja imam dojam da me neka preša stiska odozgo, spuštajući se sve niže i niže i ostavljajući mi sve manje prostora. Kao da se nalazim u otvoru lifta,a odozgo upravo silazi dizalo. Yeah. Otprilike tako :-) Nije ni čudo što žerem, jelda? :-)

Da ne duljim, jučer sam se donekle suočila s činjenicama. Išla sam odjenuti hlače koje sam prije 3 mjeseca mogla pristojno odjenuti. NE mogu ih niti zakopčati, fale mi valjda četiri prsta. Strašno! Nevjerojatno je koliko se ja puno mogu udebljati u jako malo vremena. Užas. Još nisam spremna napisati koliko opet kila imam, nisam se spremna suočiti s tim. Mogu samo reći da je situacija prestrašna i vrlo ozbiljna.

No, od kukanja ništ koristi. Moram vidjeti što ću dalje i kako da se riješim ovog prokletog sala jednom za uvijek. Imam 36 godina i ne želim biti debela, isfrustrirana, četrdesetogodišnja usidjelica. Sr..e!

Ovo je blog o prihvaćanju sebe. A tek onda o dotjerivanju mog izgleda. Odlučila sam od danas prihvatiti sebe ovakvom kakav jesam. Nikada više neću dozvoliti sebi da mislim da vrijedim manje od drugih, iz bilo kojeg razloga, a kamoli samo zato što imam više kilograma nego netko drugi.

Volim i prihvaćam sebe.